U životu pravih navijača, onih kojima je nogomet u krvi 24 sata na dan, gostovanja imaju “sveto značenje”. Sport Centar ,pred okršaj koševskog tima sa Spartakom iz Trnave, donosi izuzetno zanimljivu priču o deklarisanom fanu FK Sarajevo Eldinu Maciću, rođenom Mostarcu koji cijeli život bodri Bordo tim. S obzirom da je iz grada na Neretvi za njega je praktično svaka utakmica – gostovanje. No, kako kaže zbog velike količine emocija prema koševskom timu, ništa mu nije teško. Uvijek jedan navijač više, ma gdje god se igralo – to je njegov motiv. Trenutno ima 33 godina. Zbog tima sa Koševa obišao je čitavu BiH. U razgovoru za naš portal govorio je o tome kako je zavolio FK Sarajevo, kako su na to gledali Mostarci, utakmicama, spomenuo je kako na trkama u cilj ulazi sa bordo zastavom, a iznio je svoja očekivanja pred dvoboj sa Spartakom iz Trnave.
Na početku je naglasio kako je počela cijela priča.
”Rođen sam u Mostaru 1991. godine i mogu reći od te godine volim Sarajevo. Ne znam ni ja kako se ta ljubav rodila, jer nisam ja rekao: ‘Ja ću navijati za Sarajevo’. Jednostavno, kako sam rastao, u meni je rasla ljubav prema Bordo timu. Mogu reći da sam rođen s tom ljubavi, jer nisam imao drugih poveznica sa klubom u to vrijeme”, potcrtao je na početku.
Premda je odrastao u Mostaru, dvojbe nije bilo kada je u pitanju klub za koji navija.
”Da, u djetinjstvu sam bio okružen većinom navijačima Veleža, svi su bili za taj klub – ali ja ne. Za mene je i tada postojalo samo Sarajevo i tako će biti dok sam živ. S tim da će ta ljubav sve više rasti. Naravno, svima je to čudno kako rođen u Mostaru, a navijam za Sarajevo. Jednostavno, to se ne može objasniti. Zato i volim reći da sam rođen sa tim”, istakao je Macić.
Dodaje kako često dolazi na najveći bh. stadion kako bi bodrio koševski tim.
” Od kako sam došao u mogućnost da mogu sam, da ne ovisim ni o kome – redovno dolazim na utakmice u Sarajevo. Nije mi bitno sa kime igramo da li je to evropska utakmica, prvenstvena ili kup. Da li je derbi ili protiv posljednjeg tima. Bitno je samo da mi termin odgovara zbog obaveza. Znao sam doći iz Mostara samo na utakmicu i vratiti se odmah kući. Nije bitno je li kiša, sunce ili snijeg. Samo je bitno da igra Sarajevo – ostalo me ne zanima. Čak sam nekad i ljut, ja toliki put pređem na utakmicu, a neko na Koševo ne dođe kome je mnogo bliže”.
Naglašava da se kroz utakmice naučiš i na frustraciju, osjetiš bol, ali uvijek iznova pronađeš vjeru da kreneš ispočetka. Izdvojio je utakmicu koju posebno pamti.
”Svaka na svoj način se pamti. Sreća poslije gola ili tuga poslije poraza. Kada izgubimo nisam dobar sedam dana do nove utakmice. Tu je nervoza, ljutnja, to su neke te emocije koje se ne mogu objasniti. Ali ako ću izdvojiti neku utakmicu, onda neka budu protiv Slobode za titulu 2015. godine i sva ta sreća. Proslava prvo na stadionu, pa poslije ispred Vječne vatre. I jedna posebna na kojoj nisam bio na stadionu kada je Emir Obuća postigao gol Slaviji za titulu 2007. godine”, istakao je Mostarac.
Macić se bavi trčanjem i svi koji to prate mogli su ga širom BiH ili regije uočiti kako u cilj ulazi sa zastavom voljenog kluba. To je za njega poseban ritual.
”Svaku utrku gledam da trčim u dresu Sarajevo ili u bordo opremi, a prolazak kroz cilj obavezno ide zastava Sarajeva. Na taj način pokušavam pokazati koliko sam ponosan, koga volim i koliko ga volim. Većinom dobijem aplauz kada izvadim zastavu. Trčao sam po cijeloj BiH i bivšoj Jugoslaviji. Nemam negativnih iskustava zbog zastave. Anegdota ima dosta. Recimo, na utrci kroz Sarajevo mi je neko dobacio: ‘Ispred tebe je brži jedan u dresu Želje’. Ja sam toliko ubrazo da sam ga prestigao baš pored Grbavice. Ja cijeli u bordo boji, a on u plavoj. I prije sam ušao u cilj. I još nešto, kada jednom greškom nisam ponio zastavu na jednu od utrka, zamalo nisam odustao”, apostrofira naš sagovornik.
Utrku u Skoplju posebno pamti.
”Na utrci u glavnom makedonskom gradu dočekao me Krste Velkoski, legenda našeg kluba. Poslije smo se družili i gledali utakmicu Sarajeva preko mobitela. To je nešto što će mi ostati za cijeli život. To se pamti, to se ne zaboravlja”.
Bodrio je Eldin svoj voljeni tim u okršaju sa kazahstanskim klubom.
”Naravno da sam bio protiv Aktobea. Većinom idem na istok, da mogu vidjeti cijeli teren i gledati utakmicu. Nisam dio onog istoka gdje se igrači odmah napadaju nakon prvog poraza. Bez obzira na rezultate i loše igre i ljutnje, nikada ne mogu reći nešto protiv svog Sarajeva. A ni protiv igrača. Jer kad ne ide – tada najviše treba podrška. Drago mi je bilo vidjeti dosta popunjeno Koševo, da je sreće pa da i u prvenstvu u onom broju dolazimo. A što se utakmice tiče, svidjela mi se borba zalaganje i to što nismo pali nakon primljenih golova. Prije smo do 60 minute igrali i lagano padali, gdje bi protivnik to iskoristio. Protiv Aktobea se nije uopšte osjetio igrač manje. Kao da su ni imali dva igrača manje”.
Ne treba posebno naglašavati da će biti na Koševu protiv slovačkog kluba i uživati u trenucima ”navijačkog ponosa i slave”.
”Kada idem na utakmicu volim što se kaže prvi ući i posljednji izaći sa tribina. Tako će biti i u četvrtak protiv Spartaka iz Trnave. Očekujem opet borbenu, tvrdu i neizvjesnu utakmicu”, zaključio je Macić.
