Znanstvenici su ponovno promašili za nekoliko tisuća godina. Ispostavilo se da su neke vrste prapovijesnih divovskih sisavaca tumarale Brazilom još prije samo 3.500 godina. Ako ste mislili da su megafaune poput divovskih ljenjivaca nestale s početkom Holocena prije oko 11.000 godina – razmislite ponovno. Nova istraživanja sugeriraju da su neke vrste preživjele daleko dulje nego što se smatralo, a sve zahvaljujući radiougljičnom datiranju zuba koje dosad, očito, nitko nije ni pomislio koristiti.
Geolog Fábio Faria i njegov tim analizirali su osam fragmenata zuba različitih vrsta megafaune s dva nalazišta u sjeveroistočnom Brazilu. Rezultati? Potpuno neočekivani. “S datiranjem smo htjeli bolje razumjeti rasprostranjenost drevne megafaune u Južnoj Americi. Ono što smo pronašli — vrste stare 3.500 godina — bilo je potpuno iznenađujuće,” rekao je Faria sa Sveučilišta Federal do Rio de Janeiro.
Radi se o dvjema vrstama: Palaeolama major, davnom rođaku današnjih lama, i njegovom čudnijem rođaku, Xenorhinotherium bahiense, koji je imao tijelo nalik lami i nos sličan tapiru. Otkriće sugerira da su ove životinje bile u kontaktu s ljudima – koji su se u Južnoj Americi pojavili između 20.000 i 17.000 godina prije današnjice – i to tisućama godina dulje nego što smo mislili.
I nije ovo prvi put da su fosili megafaune razbili stare teorije. Pronađeni su fosili stari 6.000 i 5.000 godina i drugdje po kontinentu, ali ovo otkriće pomiče granice. “Ovo otkriće je zapanjujuće i otvara mogućnost da prepišemo povijest Južne Amerike,” kaže Dimila Mothé, paleoekologinja sa Sveučilišta Federal do Estado do Rio de Janeiro, koja nije sudjelovala u istraživanju.
No, priča nije tako jednostavna. Istraživanje otvara pitanje: Zašto su ove životinje uopće preživjele toliko dugo? Mothé smatra da je sjevenoistočni Brazil mogao biti svojevrsno utočište za posljednje primjerke ovih vrsta. “Tadašnje okruženje se mijenjalo. Otvorena polja pretvarala su se u šume, a ove životinje su možda tražile posljednje travnate površine kako bi preživjele,” pojašnjava ona.
Zašto su izumrle? Previše ljudi? Previše klimatskih promjena? Ili pomalo od svega? Mothé smatra da nije riječ o jednom faktoru, već o složenoj kombinaciji.
Za Fariu je ovo otkriće okretanje ploče. “Brazilci su dugo prihvaćali sjevernoameričku teoriju prema kojoj su megafaunu izbrisali lovci. Toliko smo bili sigurni da su naši fosili iz početka Holocena da ih nismo ni datirali,” priznaje. “Sada nas čeka puno posla.”
I eto vam ga na — povijest se opet piše iznova. Izgleda da znanost voli svoje “Ups!” trenutke.
Zašto su paleontolozi tek sada otkrili ove podatke?
Pa da, logično pitanje – kako je moguće da su fosili stari tisućama godina dosad skupljali prašinu bez da ih je itko ozbiljno proučio? Nije da je radiougljično datiranje neka svemirska tehnologija koju su otkrili jučer. Radi se o metodi staroj više od 70 godina, dovoljno provjerenoj i korištenoj širom svijeta za sve, od datiranja kostiju dinosaura do pronalaženja starih kuhinjskih ostataka iz brončanog doba. Pa ipak, neki fosili u Brazilu su doslovno ležali netaknuti desetljećima, sve dok netko nije rekao: “Hej, možda bismo ih ipak trebali datirati?”
Odgovor je kombinacija znanstvenih pretpostavki i pomalo, hm… nemara. Brazil je dugo bio pod utjecajem dominantnih sjevernoameričkih teorija koje su tvrdile da je megafauna izumrla na prijelazu u Holocen, negdje oko 11.000 godina prije današnjice, uglavnom zbog prekomjernog lova od strane ljudi. Ako svi “znaju” kad su životinje izumrle, zašto bi se trudili provjeravati svaku kost? To je otprilike logika kojom su se vodili mnogi istraživači.
Geolog Fábio Faria iskreno priznaje taj propust: “Toliko smo bili sigurni da su naši fosili iz početka Holocena da ih nismo ni datirali.” Drugim riječima, radili su po principu: “Ako nešto nije slomljeno, ne popravljaj.” Problem? Znanost nije baš mjesto za pretpostavke.
Još jedan razlog krije se u pristupu znanstvenim resursima i financiranju istraživanja. Ponekad, fosili jednostavno završe zaboravljeni u arhivima jer radiougljično datiranje nije baš najjeftiniji postupak. Dodajte tome složenu birokraciju i povremeni nedostatak interesa za lokalne nalaze, i evo vam recepta za višegodišnje zanemarivanje.
No, postoji i dublji problem u samoj znanstvenoj zajednici – ponekad se više cijeni spektakularno otkriće nego “dosadna” provjera starih teorija. Nova vrsta? Otkriće! Fosil koji potvrđuje već postojeće pretpostavke? Meh. No, kada se dogodi ovakav zaokret, shvatiš koliko malo treba da se cijela priča preokrene.
Ovo otkriće pokazuje koliko je važno stalno preispitivati “činjenice” koje uzimamo zdravo za gotovo. Jer ponekad, dok tražimo nove odgovore, zaboravimo pitati osnovno pitanje: Jesmo li stvarno sve provjerili? U ovom slučaju, očito nismo.
Mogu li slična otkrića promijeniti naše shvaćanje prapovijesti?
Kratki odgovor? Da. A i ne baš. Dug odgovor? Pa, ovisi o tome koliko ste vezani uz trenutne verzije povijesnih narativa.
Svaki put kad se pronađe fosil koji “ne bi trebao” biti tamo gdje jest ili star koliko jest, povjesničari i paleontolozi moraju napraviti ono što najmanje vole – preispitati vlastite teorije. Otkriće da su divovske deve poput Palaeolama major i njenog čudnovatog rođaka Xenorhinotherium bahiense lutale Brazilom 3.500 godina prije, umjesto da su nestale s ostalom megafaunom prije 11.000 godina, mijenja pravila igre.
Zašto? Jer raspored izumiranja vrsta nije tek fusnota u povijesnim knjigama. On utječe na to kako gledamo razvoj okoliša, klimatske promjene i ulogu čovjeka u ekološkim katastrofama. Ako se ispostavi da su neke vrste preživjele tisućama godina dulje nego što smo mislili, priča o “brzom” izumiranju zbog klimatskih šokova ili ljudskog lova počinje zvučati – pa, klimavo.
Znanost voli lijepe, čiste narative: Ljudi došli → Lovili megafaunu → Megafauna izumrla. Gotova priča. Ali kad se pojavi fosil koji ne igra po pravilima, moramo priznati da su stvari bile puno kompliciranije. Možda su ljudi i megafauna živjeli paralelno dulje nego što smo pretpostavili. Možda je izumiranje bilo postupno i povezano s nizom čimbenika — klimatskim promjenama, gubitkom staništa, pa tek onda ljudskim pritiskom.
“Ovo otkriće otvara mogućnost da prepišemo povijest Južne Amerike,” kaže paleoekologinja Dimila Mothé. I nije daleko od istine. Jer ako se u Brazilu dogodilo nešto što nije odgovaralo dosadašnjim teorijama, tko zna što nas još čeka pod slojevima prašine u drugim dijelovima svijeta?
No, tu dolazimo do dijela “ne baš”. Znanstvena zajednica ima tendenciju da se opire velikim preokretima. Treba više od nekoliko zuba iz Brazila da bi se srušile ustaljene paradigme. Potrebno je više istraživanja, više fosila, više neugodnih pitanja. A čak i tada, neki znanstvenici će i dalje držati staru liniju – jer tko voli mijenjati udžbenike?
Ali ako su ovakva otkrića išta pokazala, onda je to da povijest nije statična. I svako novo saznanje, ma koliko se činilo kao “mala digresija”, može preokrenuti cijelu sliku. Dakle, sljedeći put kad pročitate da je neka prapovijesna životinja “sigurno izumrla” u određenom razdoblju, sjetite se ovih deva i pomislite: A možda i nije.
