Ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov je tokom obraćanja na Poslovnom savjetu zemalja BRIKS-a 31. maja 2024. godine iskoristio priliku da podsjeti svoje kolege na sva dosadašnja „postignuća“ ovog saveza. Taj popis postignuća je zanimljiv, između ostalog, i zbog toga što neodoljivo podsjeća na argumente koje ovdašnji zagovornici BRIKS-a koriste u prilog pridruživanju tom savezu.
Piše: Ivan Lakićević, ekonomista
Tokom obraćanja, ruski ministar je istakao da zemlje BRIKS-a (nakon nedavnog proširenja) čine 45% ukupne svjetske populacije i 30% kopnene mase, kao i podatak da iz te grupe zemalja dolazi oko četvrtina ukupnog globalnog izvoza te da one proizvode 40% svjetske nafte. Ipak, ministar se najviše zadržao na podatku da zemlje BRIKS-a, posmatrano zbirno, već nekoliko godina premašuju zemlje G7 po bruto domaćem proizvodu (usklađenom za razlike u kupovnoj moći).
Fokus na veličini zemlje, ne ekonomskoj moći
Ovaj skup pokazatelja, posebno drag ovdašnjim zagovornicima BRIKS-a, a izgleda i zvaničnicima ovog saveza, mnogo govori o njihovim prioritetima. Prije svega, o fokusiranosti na veličinu zemlje ili ekonomije kao ključne pokazatelje uspjeha. Pitanje koje u tom kontekstu izostaje jeste kakve su te zemlje i ekonomije, odnosno kakav je njihov kapacitet da rade u korist građana koji u njima žive i djeluju.
Sudeći prema temeljnim karakteristikama njihovih društvenih uređenja, kapacitet država članica BRIKS-a je u prosjeku izuzetno nizak. Različita istraživanja i pokazatelji, poput onih koje već godinama objavljuje Transparency International, redovno ukazuju na rasprostranjene probleme korupcije i nepoštivanja (ili nepostojanja) zakona u velikom broju ovih država. Naravno, međunarodna istraživanja i pokazatelji mogu se osporavati kao pristrasni, jer je činjenica da većina njih dolazi sa Zapada. Ipak, u njihovu odbranu, pored toga što ih ima jako puno i objavljuju se kontinuirano, može se reći i to da, barem u slučaju Srbije, vjerodostojno oslikavaju stvarno stanje stvari – slabe, gotovo nepostojeće institucije te raširenu korupciju i bezakonje – što čak i najtvrđi domaći zagovornici BRIKS-a teško mogu osporiti. Na kraju krajeva, Srbiji, baš kao i zemljama BRIKS-a, nedostaju mehanizmi za kontrolu ovih društvenih problema, posebno imajući u vidu izražene demokratske deficite, pri čemu se naročito izdvajaju Rusija i Kina, omiljene među domaćim zagovornicima pridruživanja Srbije ovom savezu.
Zemlje s velikim jazom bogatih i siromašnih
Pored slabih institucionalnih kapaciteta, zemlje BRIKS-a su nesumnjivo i zemlje s visokim nivoom društvene nejednakosti. Jedan od najčešće korištenih pokazatelja nejednakosti prihoda, tzv. Gini koeficijent, koji u članicama BRIKS-a u prosjeku iznosi 0,45, otkriva izrazito visoku razinu nejednakosti u raspodjeli prihoda u ovim zemljama. Iako sama brojka možda ne govori puno, u poređenju s drugim zemljama, ona je daleko iznad prosjeka zemalja G7, koji je tek nešto viši od 0,3. Osim nejednakosti prihoda, nejednakost bogatstva je također znatno izraženija u zemljama BRIKS-a, gdje najbogatijih 1% populacije posjeduje skoro polovinu ukupnog nacionalnog bogatstva, dok je u G7 taj udio oko 25%. Slične razlike između ove dvije grupe zemalja, kada je riječ o društvenoj nejednakosti, pokazuju i drugi indikatori (npr. pokazatelji rodne nejednakosti).
Oligarsi koji su do novca došli korpucijom i političkim vezama
Dakle, u zemljama BRIKS-a, pored rasprostranjene korupcije i bezakonja, postoji i izrazito nesrazmjerna raspodjela prihoda i bogatstva, a rezultat te jednadžbe je jedan krajnje neugodan oblik društvene nejednakosti. Jasno je da nisu sve nejednakosti iste. U SAD-u, najbogatiji čovjek, Jeff Bezos, za kojeg se ne može osporiti da uživa gotovo sve privilegije u tom društvu (bijelac, heteroseksualni muškarac itd.), također ne može poreći činjenicu da je stvorio kompaniju koja širom svijeta pruža izuzetan spektar usluga za koje su milioni potrošača spremni izdvojiti ogroman novac. S druge strane, u Rusiji su najbogatiji oligarsi koji su do bogatstva uglavnom došli putem korupcije i političkih veza. Slično se može reći i za Kinu, gdje visoki partijski ešaloni imaju ključnu ulogu u društvu. Prvi tip nejednakosti barem donekle potiče produktivnost i inovacije, dok drugi stvara i učvršćuje obrazac korupcije i stimuliše neproduktivne aktivnosti usmjerene ka napredovanju u partijskoj hijerarhiji.
Težnja Srbije da očuva postojeće stanje
S obzirom na razlike između ova dva saveza, postavlja se pitanje šta o srpskom društvu govori sve glasnija favorizacija BRIKS-a u javnom prostoru, posebno u segmentima bliskim vladajućim krugovima. Čini se da to, prije svega, ukazuje na težnju Srbije da očuva postojeće stanje, čije su glavne karakteristike čvrsti obrasci korupcije i sistem partijskih privilegija, pri čemu se ugleda na Rusiju i Kinu. Istovremeno, zanemaruju se napori da se društvene institucije prilagode potrebama pojedinca, ne samo u ekonomiji nego i u drugim sferama društva. Imajući u vidu izostanak takve orijentacije, ne čudi što se nalazimo upravo tamo gdje nas smještaju svjetski pokazatelji – među zemljama s visokom korupcijom i slabim institucijama. To, čini se, jeste izbor našeg društva, koji je očigledno s razlogom favoriziran u dijelu domaće medijske javnosti.
Analiza ekonomiste Ivana Lakićevića za Nova.rs.
╰┈➤ Program N1 televizije možete pratiti UŽIVO na ovom linku kao i putem aplikacija za Android|iPhone/iPad, pridružite nam se i na WhatsApp kanalu klikom ovdje
